KOLAŠIN – Pored magistralnog puta od Kolašina prema Mojkovcu nalazi se nadaleko poznato selo Trebaljevo. Ovo je jedno od rijetkih sela na teritoriji kolašinske opštine gdje poljoprivreda, stočarstvo, živinarstvo i sva domaća prozivodnja još uvijek „dišu punim plućima“. Mještani Trebaljeva kažu da može i bolje i prisjećaju se davnih dana kada je, kako kažu, Trebaljevo bilo „oaza agrara”. Naglašavaju da i danas u Trebaljevu nema kuće koja ne drži stoku, a imaju čak i ribnjak. Naučeni da je domaće najbolje, ne odustaju od toga i vrijedno nastavljaju da rade na svojim gazdinstvima, nadajući se da će se neke stvari koje su koristile poljoprivrednicima i stočarima ponovo vratiti, a to su otkupne stanice.
Na imanju poljoprivrednog proizvođača Petra Novakovića, koji je već u osmoj deceniji života, domaća proizvodnja se nastavlja. Kako kaže, radiće sve dok bude mogao i neće odustati. On je po struci agronom u penziji i jedan je od najpoznatijih proizvođača krompira, lisnatog sira i kajmaka, a sam proizvodi i stočnu hranu. U poslovima mu pomaže supruga Vinka, koja nosi najveći dio tereta, a pored pravljenja sira, kajmaka, muže krava i kućnih poslova, ona peče i rakiju za kućnu upotrebu.
Novakovići kažu da se više od 30 godina bave poljoprivredom, posjeduje 62 hiljade kvadrata obradive zemlje, trenutno imaju pet krava, jednu junicu, dva teleta i nekoliko prasadi. A ranije, kako kaže Petar, u sretno vrijeme, imali su puno više rasnih goveda.
– Poznat sam u kolašinskom kraju po proizvodnji krompira čak pet različitih vrsti, lisnatog sira i kajmaka, mada imam i cjelokupnu liniju za proizvodnju kabaste stočne hrane. Pošto sam registrovan proizvođač, ove godine fitosanitarna inspekcija je uzimala uzorke sa svake moje njive i moram da kažem da su nalazi veoma visoki, što potvrđuje da su moji proizvodi i te kako kvalitetni. Zasadio sam bio i preko 2000 pritki boranije, koja je plasirana i u Podgorici, gdje su je ocijenili kao jednu od najboljih – ponosno ističe Novaković dodajući da je Trebaljevo i danas jedno prelijepo selo koje može dosta da pruži, ali mladi se odriču sela, procesi za dobijanje podsticajnih mjera su daleko komplikovaniji za čovjeka koji mora da je na svom posjedu po cijeli dan, a ono što zaista nedostaje to su otkupne stanice, organizovani otkup i radna snaga.
Prema riječima Novakovića, davno je prošlo ono vrijeme kada je preduzeće „Sinjajevina“, dio Veletrgovine, otkupljivalo sve od lokalnih proizvođača i izvozilo širom svijeta. Tada su postojale otkupne stanice, a svaki domaćin imao je podsticaj i znao je da će mu proizvod biti plasiran. Nažalost, kaže on, danas toga nema.
– Nekada je Trebaljevo bilo oaza agrara, domaćini su držali buljuke ovaca, po desetine krava, radili su kako su mogli i čime, ali nijesu imali mehanizaciju, a ipak su radili i proizvodili na veliko. Danas se može reći mirne duše, da je domaća proizvodnja zamrla, kada poredimo ovo današnje sa ranijim vremenom –ističe Novaković.
Mladi proizvođač krompira koji drži rasadnik u Trebaljevu Radovan Bulatović kaže da ni sam ne zna koliko tačno krompira proizvede godišnje. Bulatović, koji je vlasnik i ribnjaka, kaže da Trebaljevo ima idealnu lokaciju i plodno zemljište, da su svi Trebaljevci još od malih nogu naučeni da rade, te da u ovom malom selu, „oazi domaćina” nema nijedne porodice da oskudijeva u nečemu, ali ipak primećuje da mladi odlaze.
– Današnje vrijeme u domaćoj proizvodnji, stočarstvu, poljoprivredi i vrijeme od prije dvadesetak-trideset ili više godina ne može se porediti. I danas su svi mještani veliki domaćini koji predano, kvalitetno i vrijedno rade, ali prozvodnja nije ni primaći onoj što je nekada bila. Konkretno rečeno, prema mom mišljenju, mi imamo deficit domaće proizvodnje – kaže Bulatović, koji porodično vodi posao u ribnjaku i svu pastrmku uspješno prodaje lokalnim restoranima.
Osvrćući se na „deficit u proizvodnji hrane”, Bulatović ističe da Crna Gora godišnje uveze hrane u vrijednosti od nekoliko stotina milona eura, a to ne bi trebalo da bude tako, jer je moguće imati domaće proizvode.
– Siguran sam da je poljoprivreda put ka dostojanstvenom životu za mnoge ljude i moje vršnjake, ali i one bez posla. Nije mi jasno da se neko zadovoljava neredovnom zaradom u gradu, a da je zdrav i ima selo iz kojeg je otišao. Moguće da već zvuči kao fraza, ali sam uvjeren da je izbor za nas sa sjevera spoj proizvodnje hrane i turizma. U činjenici da se u Kolašinu otvaraju hoteli prestižnih svjetskih brendova vidim šansu za sve nas. Turistima treba hrana. Ako moramo da uvezemo kivi i banane, ne moramo ono što može da uspijeva ovdje. Međutim, mnogi to ne shvataju, zbog toga nam sela postaju pusta – ocjenjuje Bulatović dodajući da omladina treba da shvati da nije sramota raditi na svom imanju i proizvoditi.
Tomica Adžić se u Trebaljevu već preko dvadeset godina uspješno bavi živinarstvom. Prema njegovim riječima, Trebaljevo je primjer za ostala sela na teritoriji opštine Kolašin kako se može živjeti od svoje zemlje. On ističe ipak da je sve manje onih koji nastavljaju da se bave poljoprivredom i stočarstvom, te da se vrijeme nekada i sada, uz sve napore domaćina i dobre volje, ne može porediti.
– Razlog tome je jednostavan, mi nemamo otkupne stanice, nemamo radnje domaćih proizvoda, jednostavno nemamo plasirane poizvode, tako da se proizvodnja polako vremenom svela na potrebe domaćina za svoj dom – kaže Adžić i dodaje da iako je u poslu preko dvadeset godina, on svoje proizvode plasira samo u lokalnim piljarama, te da on nije još „probio” tržište hipermarketa koji sve više niču.
– Posla ima mnogo, podrška mi je supruga, i ona i ja bukvalno radimo sve sami. To je porodičan posao. Siguran sam da ima otkupnih stanica, da se otvore veće prodavnice ne samo u Kolašinu već i u Mojkovcu, Bijelom Polju... To bi dalo podsticaj onima koji proizvode da više ulože, a onima koji su prestali da se bave poljoprivredom da se vrate svojim ognjištima da nastave ovaj častan rad – zaključio je Adžić.J.Šćepanović

U selu 150 domaćinstava, ali nema socijalaca

Trebaljevo je za današnje prilike jedno veoma živo selo, sa preko 150 domaćinstava i više od 500 mještana. U Trebaljevu nema korisnika MOP-a, a svaka porodica nešto proizvodi i ima stoku. Svako domaćinstvo u Trebaljevu proizvede dovoljno za kućne potrebe, a viškove, iako nema otkupnih stanica, uspješno prodaju. Prodaja se, kako kažu, vrše preko prijatelja, ali tu su i štandovi s krompirom na magistrali. Uspijevaju tako vrijedni domaćini iz Trebaljeva, uprkos novim vremenima i „modi” za gradskim i kancelarijskim životom, da proizvode i plasiraju na tržištu krompir, žito, med, jaja, pileće meso, pastrmke, a stara dobra vremena, sumnjaju da će se vratiti.

Teško naći radnika za seoske poslove

Prema riječima Novakovića, teško je vjerovati da u današnje vrijeme kada su plate male i kad je većina ljudi bez posla, on u Kolašinu na samo šest kilometara od svog imanja ne može da nađe radnike jer nema onih koji hoće da rade seoske poslove.
– Već godinama dovodim radnike iz Bijelog Polja, romske populacije, plaćam im prevoz, dnevnicu i naravno dok su kod mene na imanju i rade imaju da jedu i piju koliko im duša želi. Zadovoljan sam njihovim radom. Mnogi od njih nijesu nikad prije radili na selu, ali kad se čoveku priđe ljudski, objasni mu se šta se očekuje od njega šta treba da radi, pokaže mu se, onda sve ide kao po loju – ističe Novaković i zamjera omladini što bježi od sela.
– Sada je malo „seljaka“, sve je više napuštenih imanja jer zašto raditi kad imamo dobru socijalnu državu, socijalno izdržavanje, tuđu njegu plus zaštitni dodatak i to je više nego jedna solidna penzija... što bi neko radio kad ne mora – kritikuje Novaković današnje vrijeme u kojem sve više ljudi bježi sa sela i sve je manje pravih gazdinstava, dok se poljoprivredom ozbiljno i na pravi način bave samo rijetki.